DNEVNIK UNUTARNJEG IZGNANSTVA - ESEJ MILJANA NIKOLIĆA

 


Dnevnik unutarnjeg izgnanstva

 

(O knjizi pjesama "Mravi iz utičnica" Pavla Gligorovića)

 

PIŠE: Miljan Nikolić

 

 

To je taj svijet literature gdje sam pao i ja — dodao bih na Disov stih, ukazaviš na mjesto na kom se pad moj kao čitaoca u savremenoj produkciji ovdašnje literature odigrao. Pad u svijet sumnjivih vrijednosti i namjera, takođe i knjiga bez poetike i mirisa, u štiva koja se teško čitaju, a lako zaboravljaju.

"Mravi iz utičnica" je incident. Slučaj koji se rijetko dogodi, u bašti bez boje, gdje se redovno javljaju oni glasovi koji vo imja svete tradicije ne govore ništa, niti imaju svoj ton i svoju boju. Pavle Gligorović je svim svojim bićem, odnosno ovom knjigom u cjelini kroz četiri ciklusa pjesama, na suprotnoj strani u odnosu na te izbavitelje tradicije. U svom unutarnjem egzilu, onamo kamo još od Platonovih dana treba prognati pjesnike iz idealne države. Takva rijetko gdje da postoji, ali pjesnici izvjesno je, jesu prognani iz kružooka umjetničkih, iz bogomolja i institucija u svoje radne sobe, u parkove, na ulice, u krčme od cjelovečernjeg vinskog vrenja u glavama-kotlarnicama putnika namjernika, nakrivljene dok pod svodom se ore veselim popjevkama domicijelnog stanovništva... pjesnici su satjerani u svoje lirsko ja da se do besvijesti preispituju do posljednjeg slovca iznova.... govorim ovo o pjesnicima! Ne i onima koji pišu po diktatu tradicije i zagovaraju povratak u prethodne vjekove. Samo o pjesnicima je riječ.

Dok oni koji bi htjeli da su pjesnici, ovdje u inat poeziji još uvijek nose birane kravate i uštirkana odjela. Više liče na političare, nego na pjesnike. A zašto? Pa zato što se poezijom i ne bave, već propagandom! Šetaju odjela i ugovarju večere kod svojih pokrovitelja. Istina je da odijelo ne čini pjesnika, ali može da ga proguta i liši govora, no dobro ga uda i udomi za poziciju, instituciju.

Gligorović ipak radije šeta svog psa Goricom. Usaglašava svoje misli sa onim što će postati pjesma jednom kad prilike sazru. Pritom sluti da to četvornožno biće je bolje adaptirano od njega na ovaj život ovdje. Konstatuje u pjesmi "Uši mi puše cigarete": "Oduvijek sam osjećao/ da moj pas zna/ više o životu/ od mene./ Dok zapišava okolne žardinjere/ gledam u oblake./Dobro je, ipak./ Jedan od nas nije izgubljen/ u kosmosu". Iz navedenog čitaocu se otvara slika čovjeka koji je manje siguran u svoju poziciju i ulogu u savremenom svijetu od svog ljubimca kog isti subjekt šeta na povocu. To je prikaz otuđenja, u kojoj lirski karakter uzmiče od društva da bi ustanovio da uz sve  predispozicije svjesnog bića, manje poznaje ovaj život od životinje koja je vezana i njemu podređena.

Knjiga na svom prološkom rubu sadrži pjesmu koja predstavlja nultu poziciju govora o onom u čemu možemo da se oglednemo u pjesmama Pavla Gligorovića. Pjesma "Ljudi koji su ćutali" je na suprotnoj poziciji u odnosu na lirskog junaka iz knjige. Ona govori o tome što je oblikovalo njegovu prirodu i njegov karakter. O ljudima sjenkama, istim onima iz glasovite Ratkovićeve poeme, koji su u vrijeme koje predstoji svijetu literarnog djela ove knjige, u vremenu samoupravnog socijalizma uprkos svim svojim pravima radnih ljudi ostali bez prava glasa i mišljenja. Ili ga makar nisu izražavali, nisu se izjašnjavali o svijetu koji ih zatiče na djelu, zapravo u pasivnom stanju, takvi nisu se bunili, ni pokušali da nešto promijene. Gligorovićev junak u knjizi je neko ko dolazi iz takve sredine, pobunjenik bez cilja i sredstva borbe, sem svojih riječi, misli, i vizija... jer imenovati svijet i okarakterisati ga glasno onakvim kakvim jeste, znači i oduzeti mu snagu i moć nad nama, isto onako kako vampiru svijesti svjetlo spoznaje oduzima snagu i pobjeđuje ga. Lirski subjekt kroz odabir svoje sudbine da govori, ali ne i da bude pjesnik, makar ne onakvim kako ga to ovdje tradicionalno zamišljaju oni koji se poezije i ne dotiču bez po diktatu i domaćem zadatku, na sebe prima fatum i životni put do spoznaje svoje prave prirode, homo poetikusa odriješenog da prihvati sve svoje mane kao osobine analognog, slobodnog čovjeka u društvu fariseja i birokrata. "Taj privid o svijetloj budućnosti/ kao da je pripadao/ nekoj izmaštanoj generaciji./ I mi, njihova djeca,/ postali smo takvi./ Batrganje naslonjeno na drugo batrganje." (iz pjesme "Ljudi koji su ćutali).

U tom ciklusu istoimenog naslova kao i prva pjesma u njemu "Ljudi koji su ćutali" slijede pjesme "Učitelj" i "Epitaf učitelju", posvećene ocu lirskog subjekta, očigledno samog autora. Introvertnoj osobi koja je sve svoje misli i svoje snove stavio u drugi plan da bi održao porodicu u mogućnosti da se u društvenoj sredini ne razlikuje od ostalih, učinivši je tako malim funkcionalnim aparatom opstanka čovjeka u fizičkom vidu, ali i nestanka onog ideala po kome je društvo samoupravnog socilazma gradilo narativ o svijetloj budućnosti i novom čovjeku. A to je upravo nestanak samog čovjeka kao individue koja stvara svoj svijet, i javno se izjašnjava o društvenim pitanjima. U sjenci takve pasivnosti svojih roditelja, rastao lirski subjekt Gligorovićevih pjesama, odlučuje se na pobunu.  Prvi ciklus zatvara pjesma pod naslovom Bunt (umjesto biografije) ikoničkog karaktera, koja se nalazi umjesto blurba na pozadini knjige. Time autor naglašava značaj same pjesme koja je, izvjesno je, programskog karaktera i jedna vrsta lične karte subjekta u pjesmama. Bunt nije deklarativno predstavljen kao nešto što lirskog subjekta postavlja iznad ostatka društva kao sterilnog moralizatora, egocentrika ili nekog ko se ograđuje od svoje sredine, jer u njoj ne uspjeva da nametne svoj sistem vrijednosti. Naprotiv, u maniru Kohenove melanholične pobune, antiheroja koji se ne izdaju za spasitelje niti igraju po ustanovljenim pravilima vlacer sa stvarnošću. Svjestan da je svaka pobuna unaprijed osuđena na pogrešno tumačenje kao u vrijeme Sokratove majeutike, i loših sljedbenika njegove filozofske misli, Gligorovićev lirski subjekt u pjesmi "Bunt (umjesto biografije)" navodi: "Fariseji opet obesmišljavaju/ sve,/ ali to već nije moja briga,/ nastavljam put". Umjesto ishoda djelovanja, važnije je samo djelovanje i put koji određuje i karakter lirskog subjekta. Bunt je određen u stavu da lik ukupnim potencijalom sopstva jeste prisutan i svjestan svojih namjera, svojih mogućnosti i ograničenja. Ne i u potrebi da se mijenja zatečeno stanje stvari i društveni poredak. To je bunt pojedinca, ne i ideologijom instruisane grupe. Pojedinca svjesnog da nema svojih sljedbenika, koji i ne traži da bude prihvaćen i protumačen. Poezija Pavla Gligorovića ne traži interpretatore, i kritičare, ona govori gotovo neposredno, jezikom koji navire iz svakodnevice, unutarnje zbilje čovjeka. Tumačiti je značilo bi dekompozicijom teksta oduzeti joj vitalnost. Ove pjesme iako na prvo čitanje djeluju kao angažovane poeme o dehumanizaciji društva, ispovjedni ton govora ipak ukazuje na njihov refleksivni karakter koji u svojoj osnovi ima dokumentarnu odliku jednog vremena i duha podneblja u kom se Gligorovićev lirski karakter nalazi.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                               

Knjiga pjesama Pavla Gligorovića "Mravi iz utičnica" nema za namjeru da demonstrira autorovo poznavanje svjetske literature, niti tehniku oblikovanja pjesničkih oblika i formi. Ova knjiga svjedoči iz perspektive lirskog karaktera, alter ega samog autora o svijetu u kome se savremeni čitalac i sam ne pronalazi u svom izvornom vidu mišljenja i govora. U svijetu digitalnih platformi, silikonskih heroja čija slava u odnosu na Bouvijeve heroje ne traje ni jedan dan, već do iduće objave na fejsbuk profilu, idućeg posta, u svijetu bez skrupula i uporišta ubrzanom do tačke kada onaj koji ga posmatra više nije kadar da ulovi i percipira šta to u stvari se događa oko njega. Gligorović nema za namjeru da fascinira svojim umijećem stihovanja, oduševi čitaoca svojom retoričkom vještonom i razonodi uzbudljivim sadržajem. Ovdje je riječ o knjizi autentičnog lirskog iskustva pretočenog u svakodnevni govor čovjeka iz podgoričkog predgrađa, nekog ko bi mogao biti bilo ko od nas, da je samo pristao da umjesto za tog koji jeste u praksi i svakodnevici predstavlja se za bilo koga, odnosno nikoga i ništa, igrajući ulogu koje mu je neko nametnuo. Ova knjiga ilustruje kako je to biti jednosostavan i neposredan u svojim gestama pred megalomanskim auditorijumom, a u svojoj osami oči u oči s bogovima i silama nemjerljivim od kojih smo svi stvoreni da jednom prominemo ispod zvijezda.

Naposljetku, što su ti mravi iz utičnica?

To je ona priroda koja će jednom bez sumnje i zazora, nahrupiti u naše stanove, u legla naše čame i dosade, zateći nas hladne i obamrle. To je onaj daždevnjak na suncu koji nas opominje da smo i sami jednom bili neodvojivi dio te prirode. Mravi koji dolaze po nas da nas povedu u ono što je od svijeta ostalo, u riječi poezije knjige Pavla Gligorovića.




PODGORICA, maj 2024

Коментари

Популарни постови са овог блога

Premio Letterario Nazionale Gazzetta dal Tacco- 2 pjesme na italijaskom i pohvala

Premio di poesia Ponte Alferno- 3 pjesme na italijanskom i pohvala