PAS KOJI JE MRZIO CIGARETE




Riko je mrzio cigarete

i imao hronični strah od napuštanja,

kao i urođenu nepovjerljivost prema ljudima.

Sjećam se toga ljeta,

ljudi su se lijepili po betonu

kao mušice, zbog toplotnog talasa,

koji je dolazio iz pravca Sahare.

Bio je na putu da ga uspavaju.

Kad me je drug nazvao i pitao:

“Hoćeš li da ti poklonim psa?”

Nisam oklijevao nijednog trenutka,

iako blage veze nisam imao

kako se brinuti se o psu.

Nikad prije toga nisam ni imao psa.

Riko je promijenio pet vlasnika.

Obično su ga selili sa mjesta na mjesto,

jer nije htio da bude seljačina.

Ti tipovi su na njemu gasili cigarete,

kidali mu rep, dresirali ga za borbe, ubijali ga od batina,

da bi umjesto onih gastabajterskih lavova,

on krasio ulaze u dvorišta

njihovih kičastih vila, zatamljenih džipova

i sisatih ljubavnica napumpanih usana.

Kada je došao kod mene,

bilo je to neko drugarstvo

na prvi pogled.

Možda me je zavolio, jer je odmah ukapirao

da ne očekujem ništa od njega.

Bio je pas bez ikakvih ambicija,

a ni mene nije mnogo zanimalo

da imam neko čudo od psa koje će

zabavljati široke narodne mase.

Riko nije volio svakog,

tačno je umio da prepozna

splačinu od čovjeka,

imao je izoštren njuh za to

i nije dopuštao takvima da mu prilaze.

Obično se tada budila u njemu

ona druga, tamna strana,

iskonska životinjska surovost.

Postajao bi pravi korzikanski čuvar

bez milosti, koji je hodao sa rimskim legijama.

Ponekad bi bolovi navirali iz njega

i on se trudio da ispiša svoju prošlost,

onako izgnan iz svačijeg života.

Čekao je mnoga ljeta da prosuši traume.

Do posljednjeg dana nije uspio u tome.

Te godine sreće - kao sunčev zrak

odbijale su da se spuste na njegovu kratku dlaku.

Nerijetko bi cvilio u snu,

nervozno hodao po boksu

i nije mogao da spava.

Tada bi me dozivao da mu pravim društvo.

Imao je najtužniji pseći pogled na svijetu,

kao da mu je jedna suza uvjek stojala

na dnu oka.

Naši dani su kratko trajali,

već je imao mnogo godina

kad je stigao kod mene,

a i život mu nije podijelio

baš najsjajnije karte.

Bio je crveni petao koji leti ka nebu

čitav svoj pseći život...

Tek kad je otišao primijetio sam

da ni ja nisam više isti čovjek od prije.

Jednostavno se desilo...

Nakon njegovog dolaska...

Nisam shvatao šta...


Počeo sam da se linjam...

Коментари

Популарни постови са овог блога

Premio Letterario Nazionale Gazzetta dal Tacco- 2 pjesme na italijaskom i pohvala

DNEVNIK UNUTARNJEG IZGNANSTVA - ESEJ MILJANA NIKOLIĆA

Premio di poesia Ponte Alferno- 3 pjesme na italijanskom i pohvala