Vulgarna era, narandžasta mačka i treći govor o ljubavi- O zbirci pesama Treći put ti govorim o ljubavi... Pavla Gligorovića- osvrt Vladimir Tomić
Vulgarna era, narandžasta mačka i treći govor o ljubavi
O zbirci pesama Treći put ti govorim o ljubavi... Pavla Gligorovića
Knjiga počinje posvetom: „za moju majku, srećan 80-ti rođendan.” Posle nje stoji citat
Česlava Miloša koji se završava pitanjem: „Čemu, kad će nas svet ionako zaboraviti?” Već na
tom mestu uspostavljena je glavna napetost zbirke. Sa jedne strane nalazi se osamdeseti
rođendan, sasvim određeni ljudski život koji traje dovoljno dugo da postane čitava mala
istorija. Sa druge je svet, golema ravnodušna naprava koja zaboravlja i pobednike i
poražene. Intimna posveta majci postaje prvi odgovor Milošu. Ako svet zaboravlja, pesma
će makar zapisati kome je knjiga namenjena. Književnost je ponekad mala
protivadministracija zaborava: popisuje sitnice izvan zvanične istorije, jednu majku, jedno
lice, jedan rođendan, jun u Rimu, pjegava leđa na parketu, cigaretu pod mesecom.
Naslov Treći put ti govorim o ljubavi... obećava ponavljanje i spiralno kretanje. Ova
knjiga prati čoveka koji je prvi put pogrešio, drugi put ponešto razumeo, a treći put
progovorio iz drugačijeg mesta u sebi. Lirski subjekt vraća se istim ženama, gradovima,
prozorima, hodnicima, strahovima i nedorečenostima, samo što ih svaki put zatiče pod
novom unutrašnjom svetlošću. Treći govor dolazi posle saznanja da reči ponekad ostavljaju
stvari netaknute, dok ih ćutanje briše. Ljubav se ovde izgovara kao sredstvo opstanka, kao
način da čovek izdrži ono što je od nje ostalo.
Jedan od tajnih centara zbirke nalazi se u pesmi Pitanje. U njoj Gligorović daje sliku
sveta koja je istovremeno komična, tužna i neprijatno precizna:
Svijet je narandžasta mačka okrnjenog repa,
koja zna samo jedno, da juri za konzervom ribe.
Ta mačka je dovoljno živa da još ima nagon, a njen plen je već industrijski obrađen,
zatvoren u lim i pretvoren u robu. Svet je povređen, rep mu je okrnjen, a ipak nastavlja da
trči za sopstvenom konzervom. U toj slici prepoznajem duh našeg vremena: kretanje je
ostalo, cilj se pokvario; apetit postoji, smisao je zamenjen ambalažom. Zato je važan i stih
da je subjekt „indolentan prema ambiciji da bude poseban”. U epohi u kojoj je svako dužan
da proizvodi verziju sebe za javnu upotrebu, odbijanje posebnosti postaje jedna od retkih
pristojnih pobuna. Gligorovićev čovek bira ljudskost umesto brenda, a već i samo očuvanje
čoveka u sebi traži ozbiljan napor.
Grad je saučesnik, nekad svedok, nekad pritvor. Semafori, trotineti, kontejneri,
prigradska naselja, bolničke barake, plastične stolice, Pekićeva ulica, Ohrid, Rim i Saranda
pojavljuju se kao tačke na kojima se unutrašnji život lomi o spoljašnji raspored stvari. Ulice
se sapliću nad ljudima, hodnici se umnožavaju, a mostovi mere udaljenost. Grad pamti
ljubavnike gore od njih samih, pa ih neprestano vraća jedne drugima kroz pogrešan
autobus, ugao zgrade, svetlo na semaforu ili miris memljive sobe.
U pesmi Šapni Rimljanima privatni kraj jedne ljubavi ulazi među ruševine mnogo veće
istorije. Žena dolazi u Rim „sa svojim enciklopedijama prošlosti”, kao da se prošlost može
uredno spakovati u kofer, a pesnik je šalje među Koloseum, buku mopeda i odbačene ljude
sa Karavađovih slika. Najčudniji i najlepši glagol u pesmi je „akcentovati”.
Kad me jednom budeš akcentovala u sebi
šapni Rimljanima da u junu
ne postojimo više
ni ti
ni ja.
Akcentovati nekoga znači dati mu unutrašnji naglasak, učiniti da njegovo ime dobije
posebnu intonaciju. Upravo kada dobije taj naglasak, subjekt traži da Rimljanima bude
saopšteno da su njih dvoje iščezli. Ta vest izgleda sitno pred gradom koji je nadživeo careve,
gladijatore, bogove i sopstvene ruševine, pa ipak zahteva izgovaranje. Šapat je ovde
najmanji mogući javni spomenik. Rim ostaje ravnodušan pred krajem dvoje ljudi u junu,
dok pesma čuva tačan mesec njihovog iščeznuća.
Pesma Drvo kratka je gotovo do opasnosti, a u njoj se nalazi čitava prekinuta
metamorfoza:
Htio sam da budem drvo
koje pluta rijekom.
Nesputano.
Nasmijano.
Neuhvatljivo.
Drvo bi trebalo da bude ukorenjeno, vezano za jednu zemlju i jednu tačku, dok
Gligorovićevo drvo pluta. U njemu su spojene dve teško spojive želje: imati srž uz slobodu
od korena, posedovati čvrstinu i ostati neuhvatljiv. Subjekt zatim želi da postane sama „srž
drveta”, dok mu se mahovina hvata po koži, kao da se telo zaista približava biljnom stanju.
Završetak vodi ka priznanju koje ruši svaku romantičarsku pozu: „Osim samoće, / nisam
imao hrabrosti / ni zašta drugo...” Samoća je jedina ostvarena metamorfoza. Čovek se
približava drvetu iz straha pred ljudskim svetom i sopstvenom nemoći da mu priđe. Upravo
ta samoironija daje pesmi težinu. Usamljenost se pojavljuje ogoljena, bez oreola.
U Djeci Palestine čitava istorijska katastrofa staje u nekoliko vertikalno raspoređenih
reči:
Umjesto
letećih kornjača
bezbrižnog djetinjstva
topilo se
kamenje
u letu.
Leteće kornjače pripadaju logici deteta: upravo zato što su spore, teške i vezane za
zemlju, mašta ih pušta da lete. Rat preuzima taj let i predaje ga kamenju. Igra prelazi u
putanju razaranja. Raspored stihova čini da reči padaju niz stranicu, kao da je i sama pesma
pogođena gravitacijom nasilja. Na kraju dolaze gmazovi sa tamnim naočarima i upozorenje
na „dolazak Moloha”. Moloh je ovde ime stare mašine koja menja vekove, zastave i
uniforme, a zadržava isti apetit prema deci. Pesma čuva glasovni prostor palestinskoj deci i
njihovu patnju sažima u nekoliko slika, daleko od retoričke predstave. Ona pokazuje šta je
došlo umesto letećih kornjača. Posle toga tišina nosi veći etički teret od svakog dodatnog
komentara.
U pesmi Odlučio sam biti kao Vi prilagođavanje je predstavljeno kao niz malih
moralnih preobražaja. Da bi postao prihvatljiv, čovek mora da bude „muva”, „lažni
revolucionar” i „propaganda”, zatim „fotelja”, „kauč” i „daljinski upravljač”. Mora, dakle,
istovremeno postati insekt, parola, komad nameštaja i aparat za menjanje kanala.
Odlučio sam biti kao Vi
muva
lažni revolucionar
i propaganda...
Ali previše je napolju takvih kao Vi
da neko mora ostati
i usamljena kukavica.
Završni obrt bira figuru „usamljene kukavice” umesto očekivanog pobunjenog heroja.
Lirski subjekt samog sebe određuje tim izrazom i upravo tako stiže do možda najhrabrijeg
mogućeg završetka. Heroj očekuje publiku, potvrdu i budući spomenik. Kukavica ostaje bez
tih pogodnosti. Njegova neprilagođenost ostaje lična, ogoljena i bez nove uniforme. U svetu
prepunom lažnih revolucionara, priznati strah može biti poslednji oblik poštenja.
Druga celina počinje pesmom Pjegava leđa hodaju mrakom i stihom koji zvuči kao
dijagnoza čitave civilizacije:
Epoha je pornografije.
A renesansi umjetnici mrtvi su svi.
Na ničijoj zemlji
u današnjoj kulturu
nema mjesta za pubične dlake
i djecu Vudstoka.
Pesma polazi iz čežnje za stvarnim telom koje je pornografska epoha zamenila
standardizovanom slikom tela. Golotinja dominira, dok dlaka, pega, nesavršenost, starenje,
politička pobuna i pojedinačna koža postaju smetnja. Pjegava leđa iz naslova zato su važna:
pege su trag po kojem se jedno telo razlikuje od svih njegovih kopija. Ona bacaju odbljeske
po parketu, hodaju mrakom i čuvaju hrapavost živog tela pred glatkom površinom
namenjenom potrošnji.
Stih „Epoha je pornografije” u mom čitanju otvara i jednu sporednu, kroulijevsku
kapiju prema izrazu Era Vulgaris. Tu vezu čitam kao čitalački doprinos pesmi, nezavisno od
autorove namere. Ponekad veza pripada čitaocu, a ipak osvetli pesmu. Vulgarna era je
vreme u kojem je sve izloženo, a malo šta zaista viđeno; tela su dostupna, dok telesnost
iščezava; informacije nas zasipaju, a dodir jedva dopire do nas. Kod Gligorovića vulgarna
era izlazi sa ekrana, ulazi u istoriju i geopolitiku, pa stiže pravo u ljubavnu sobu:
emigrant sam
u tim dugim nogama
prljavi Jugos,
tvoja Njemačka se opet sprema za rat.
Ljubavnik je emigrant čak i u telu koje želi. Erotika ovde nosi istoriju, jer sa dvoje ljudi
u sobu ulaze njihove zemlje, klasni prezir, gastarbajterska iskustva, stari ratovi i novi
strahovi. Izraz „prljavi Jugos” nosi više od provokativne samooznake: u njemu je istorijska
etiketa zalepljena na kožu. Pjegava leđa prerastaju erotsku sliku i postaju granica preko koje
prelaze čitavi vekovi.
Posle gustih kulturnih i istorijskih slojeva dolazi pesma Sve što znam, skoro sasvim
očišćena od svega osim cigarete, Meseca i nekoliko glagola:
Zapalio sam cigaretu
gledam u mjesec.
Čekam.
Dešava se.
Nestaje.
To je sve što znam
o životu.
Možda mjesec zna
ponešto
o našem ludilu.
„Čekam. Dešava se. Nestaje.” To je formula ove zbirke, možda i najpoštenija kratka
definicija života koju knjiga nudi. Cigareta pripada linearnom, ljudskom vremenu:
sagoreva, skraćuje se i završava pepelom. Mesec pripada cikličnom vremenu i vraća se posle
nestanka. Čovek stoji između ta dva oblika trajanja, sa premalo znanja za veliki sistem i sa
dovoljno svesti da vidi nestanak. Zato je reč „možda” presudna. Mesec ostaje mogući svedok
našeg ludila, možda njegov tihi poznavalac, možda samo nemi posmatrač koji ponavlja
svoju putanju. Pesma otvara pitanje i veruje tišini više nego objašnjenju.
Gligorovićeva intertekstualnost je prirodna. Pekić, Basara, Enzensberger, Majakovski,
Munk, Karavađo, Rafael i T. S. Eliot pojavljuju se kao unutrašnji sagovornici, ponekad kao
poslednji ljudi kojima se subjekt može obratiti kada razgovor sa živima zamukne. Kulturne
reference najbolje funkcionišu onda kada privatni bol spoje sa većim civilizacijskim lomom.
Karavađovi odbačeni ljudi ulaze u rimske ulice, renesansno telo sudara se sa
pornografskom slikom, Eliot leži mrtav u rukama čoveka koji treći put pokušava da govori o
ljubavi. Kultura produbljuje jezik i uvodi ličnu ranu u širi civilizacijski prostor.
Posebna zanimljivost ove knjige nalazi se u načinu na koji govori o muškoj ranjivosti.
Lirski subjekt nastupa kao suprotnost kamenom muškarcu koji povremeno dopusti jednu
suzu kako bi i dalje izgledao snažno. On je uplašen, bolestan, depresivan, nesnađen,
neprilagođen, ponekad sujetan, ponekad kukavica, često bez dovoljno hrabrosti da pita
devojku kako se zove ili da napusti grad iz kojeg godinama planira odlazak. Ovde slabost
ulazi u telo, u operaciju, znoj, vilicu, kičmu, čekaonicu i strah. Ljubavna poezija tako ulazi u
celinu života i meša se sa medicinom, radom, politikom, starenjem, propuštenim prilikama
i sramotom zbog sopstvene pasivnosti.
Zbog toga je važan stih iz završne naslovne pesme: „Sva vještina pamćenja je preslikani
bol.” On objašnjava zašto se ova zbirka toliko vraća gradovima, imenima i predmetima.
Pamćenje svaki događaj ponovo proizvodi, menja mu svetlost i preslikava ga preko
sadašnjeg bola. Treći govor o ljubavi dolazi kasnije od prva dva, opterećeniji je i svesniji
sopstvene nemoći. Čovek govori iz kopije događaja koja i dalje boli.
Malo koja savremena zbirka koju sam čitao poslednjih meseci uspeva da u istom
prostoru zadrži narandžastu mačku, Molohovu senku, Karavađove odbačene ljude, pubične
dlake, pjegava leđa, bolničke hodnike, drvo koje pluta i čoveka koji pali cigaretu pod
Mesecom, a zatim ih poveže u jedinstven pesnički organizam. Kod Gligorovića ih spaja isti
početni impuls: strah da će sve biti zaboravljeno i tvrdoglava potreba da se ipak izgovori.
Česlav Miloš na početku pita čemu pobeda ili poraz kada će nas svet zaboraviti. Ova knjiga
odgovara popisom. Majka puni osamdeset godina. Marijana prelazi ulicu. Dvoje ljudi
iščezavaju u junu. Deca gledaju kamenje tamo gde su mogle leteti kornjače. Jedna leđa još
imaju pege. Jedna mačka juri konzervu. Jedan čovek čeka da se nešto dogodi, a čim se
dogodi, gleda kako nestaje.
Svet zaboravlja stvar po stvar, lice po lice. Pesma ide obrnutim smerom i vraća ih makar
na trenutak. Treći put se govori nakon gubitka vere u savršene reči, zato što su prve dve već
progutali vreme, grad i vulgarna era. Govori se još jednom, pred tuđi rođendan, pred
ruševinama Rima, pred Mesecom koji možda nešto zna. Upravo u tom trećem, zakasnelom i
nesigurnom glasu nalazi se najdublja snaga Gligorovićeve knjige.
Vladimir Tomić
Nova Nova Poetika

Коментари
Постави коментар